Zemlja U Zrnu Kafe
Odlomak romana

… Od trnja do zvijezda, ponavlja otac , na putu ka Dzemi i slasticarnici.. Razumijes.

Progutala je slinu, i poslusno klimnula glavom.

“Od trnja do zvijezda,” nastavlja otac, kao da uziva u rijecima na ovako miran lijen carsijski dan, prepun sunca, “od trnja do zvijezda pa onda nazad, ali uvijek s nadom. “

Sjeli su u Dzeminu slasticarnicu i otac joj je narucio bozu a sebi kafu. Dzemo slusi talijanku, espresso. Iz cista mira, bez konsultacije sa svojim vjernim musterijama, preko noci i bez povlacenja pred naletom zalbi, copavi vlasnik slasticarnice, za kojeg se pricalo da je obisao vise svijeta nego sto ga je Kolumbo otkrio, gastarbajuci kao cistac, fizikaner, konobar i setac gospodskih pasa, po gradovima sirokih avenija, carske proslosti i egzoticnih imena (Bec, Bon, Geteborg, Paris, Milano), iz cista mira, dakle, ni od koga ponukan, nabavio je, po ugledu na mladalacka sjecanja, rashodovanu espresso masinu, na nekoj rasprodaji u Zagrebu. I od tada, s krpom u jednoj, sitnom espresso soljicom u drugoj ruci, spravljao je iskljucivo cistu talijansku. Turske, kod Dzeme, nema.

Otac tuzno gleda u soljicu koju Dzemo— copav, krezub, plavook— iznosi na stol, gleda u rub ocrtan prugama talijanske zastave— crveno, zeleno, bijelo — u natpis, Espresso, u zrno kafe oslikano pod natpisom, i odmahuje, razocarano, glavom.

“Sta je ovo, Dzemo? Talijanka? “

Dzemo prebacuje krpu iz ruke u ruku, i copa, zivahno, ka sanku.

“Talijanka, uco, i sada kao i prije trista godina, zadnji krik mode. “

Otac slijeze ramenima, kao da je espresso vremenska nepogoda, prolazni slasticarev hir u dobro utvrdjenom poretku tromuckih carsijskih stvari.. Gadljivo, kao da je u solji otrov za rimskog cara a ne kafa za bosanskog nastavnika, primice rub solje usnama.

“Per Aspera Ad Astra, ovo je sramota, moj Dzemo,” kaze ispivsi prvi gutljaj. “Jes’ cula Aska, sramota. Razumijes.”

“Razumijem,tata.”

Pored oca, mlatarajuci nogama, usrkuje bozu iz proste case. Boze, kod Dzeme, jos uvijek ima, i jos uvijek se, kao odvajkada i hvala bogu, pravi od kukuruza i sluzi dobro hladna.

“Pa sto nemas turske, Dzemo?”

“Kome je do turske, nek’ ide u Stambol. “

Dzemo othukuje, baca krpu na sank od aluminijuma i pleksiglasa i nastavlja, u dahu.

“A kod Dzeme, izbjegnes probleme.
Kod Dzeme, bez problema,
samo espresso sema,
a drugih distrakcija nema.”

Govori tako Dzemo, u stihovima, koji mu bezveze padaju na pamet i po kojima je poznat u Tromuku, kao Filip Visnjic u srednjevjekovnoj Srbiji ili Homer u helenskom svijetu. ( U srednjoj skoli, djaci su se cesto zezali, Bas je lijepo vrijeme, idemo kod Dzeme. Al kod Dzeme, bleso, samo je espresso).

No otac, otpijajuci sada vec drugi gutljaj Dzemine crne tekucine, nastavlja po svome.

“Ama sta je evo, Dzemo. Nema soca, nema citanja iz solje. Nema znaci sudbine, ni razotkrivanja sudbine, i nema nikave zanimacije. Popij, konzumiraj, plati , dupe dizi, ajmo rajo, nema vise zezanja, kakva “, i otac zamahuje rastvorenim rukama “kakva ti je to kafa? Gora je, “nastavlja otac, masuci glavom, ka zgradi preko puta ulice , ka Gradskoj Apoteci Per Asper Ad Astra, “gora ti je od medicine. Per Aspera Ad Astra, moj Dzemo. Razumijes.”

Dzemo dolijeva casu vode, i otpija, kao da mu je posljednja.

“Je l’ti to mene, uco, zajebavas.”

Niti je Dzemo ljut, niti je otac ozbiljan. Prolaze kroz ovaj milion puta odigran scenario, Kicanovic i Slavnic bez greske u koracima.

“Sacuvaj boze, Dzemo. Per Aspera Ad Astra. To ja malu ucim. Sta znace te rijeci.”

Zna sta od nje i Dzemo i otac ocekuju, i iskapivsi ostatak boze nadusak, ne obaziruci se na arkticku hladnocu napitka, brise zute kukuruzaste brkove rukavom (mrlja zbog koje ce se pred majkom kajati, okaj mi sina Srdjana, okaj mi sina Mladjana).

“Per Apera Ad Astra, “ kaze Dzemi u oci, “ . To znaci od trnja do zvijezda. Na latinskom.”

Dzemo siri oci, fildzanski.

“Masala. Na latinskom?”

“Na latinskom, Dzemo. Od trnja do zvijezda,”

Dzemo se slaze, skoro sjetno, i nasipa joj jos jednu casu boze.

“Masala, znas. Evo ti za honorar. “

Nastavlja, potom, s ocem, da bistri o sportu.

“Kad ces, uco, sa mnom gledat’ utakmicu? “

“Ko igra?”

“ Ah, ko igra. Udario junac na junca. Dva ovna na brvnu. Zvijezda Dinamo, uco”.

Otac odmahuje, dize se, placa.

“Drugi dan, Dzemo. Nisam ti ja za fudbal. Ja ti najvise slalom volim. Snijeg pada, a skijasi pice. Tisina, planina, niko nikog ne zajebava. Niko se ni sa kim, kako da ti kazem, ne sudara.”