U ČAST ČISTE I NEOKALJANE KNJIŽEVNOSTI
autor teksta Miljenko Jergovic
Krajem osamdesetih u Beogradu je objavljena knjiga izabranih pjesama Allana Ginsberga i u njoj poema Kadiš, u kojoj na brutalan, potresen i očajnički način opisuje očevo umiranje. Bili smo klinci, Ameriku nismo tako zamišljali, niti smo zapravo i znali da se i u Americi pišu takve pjesme. Naime, u Kadišu, ili u njegovome srpskom prijevodu, osjetilo se nešto od oratorijske izvedbe partizanske tužbaljke “Na Kordunu grob do groba” i nešto od Goranove “Jame”, samo ne na slavensko—kršćanski, nego na američko—jevrejski način. Pritom, mi djeca osamdesetih, još uvijek Titovi pioniri, ali ispunjeni cinizmom i spremnošću da se narugamo ritualima komunističke religije naših roditelja, u to vrijeme nismo imali uho da čujemo partizanske oratorije, a možda ni dušu i pamet da shvatimo i osjetimo o čemu zapravo govori Goranova “Jama”. Ginsbergov Kadiš naricao je nad nečim strašnim i velikim, ali što to zapravo jest shvatit ćemo tek kada se vremena promijene i kada nas osobne sudbine u zajedničkoj krvaviji sasvim promijene, mijenjajući našu pamet i naše duše. Bio je to čas u kojem smo prestali biti cinični.
Ivančicu Đerić život je odveo u Vankuver, metaforički, ali i zemljopisno — gledano iz zavičajne perspektive — baš na sam kraj svijeta. Identitet iz njezinoga djetinjstva već se dvadeset godina rastače, briše i zaboravlja, svugdje osim u ponekoj glavi i srcu, tako da Ivančica osim što svoju poeziju piše s kraja svijeta, ona je piše i s kraja vremena. Njezina je knjiga već samim time izvan svakog poznatog nacionalnog i domovinskog konteksta a njezine su pjesme —pisane na razumljivom nam jeziku ili — da budemo politički korektni i lingvistički neprecizni — na nekoliko Ivančicinih jezika — u tom smislu savršeno usamljene i jedinstvene. To jeste tragično kao stvarna životna činjenica, ali nije uopće loše i nepoticajno u književnome smislu. Jer, iako su najstrožem smislu riječi, pjesme Ivančice Đerić utemeljene na osobnom iskustvu i otvorenoj odbojnosti prema samoj mogućnosti kolektivnog doživljaja svijeta (napokon, zbog toga se Ivančica Đerić, kao u nekoj čaroliji zle vile, zatekla na kraju svijeta i vremena), one pritom imaju snažnu moć objedinjavanja, privlačenja, pa čak — ako vam to ne zvuči nepristojno — i glasnogovorništva jedne izgubljene, napuštene i duboko poražene generacije. Tu je Ivančica slična glasu iz Ginsbergovog Kadiša, samo što je njezin svijet rasutiji, zemljopisno manji, ali i neusporedivo raznovrsniji. Ona svoj iskaz nije mogla smjestiti u neki znani konfesionalni ili folklorni oblik, kao što je to uspio Ginsberg, nego je bila prisiljena samoj sebi biti forma. Njezini stihovi glas su raseljenih, izgnanih, potjeranih i zaboravljenih, svih vjera, nevjera, naroda i beznaroda, koji razumiju njezin jezik. Ako ima još koji palestinski student medicine iz Sarajeva, koji danas živi u nekom od tisuća palestinskih progonstava, ovo su i njegove pjesme.
U pjesmi “Jedan mali čovjek nosi krv na rukama”, čiji je naslov već sam po sebi gotova pjesma, kojoj ne treba nastavak ni objašnjenje, Ivančica priča jednu blisku nam povijesnu priču, o ljudima koji su u životu ostali bez svega, i ništa nisu uspjeli steći, “ništa osim krvi na rukama”. Taj čovjek vidi da se u međuvremenu sve promijenilo, “istorija se preobrazila”, a mladi umislili da znaju sve i da sve znaju bolje, ali ne zna mladost, kaže on, “šta je kad se čovjek, kad se poznanik kolje pa onda nosiš tu krv na rukama”.
Ivančica Đerić svoje pjesme piše formalno vrlo raznoliko. Nekad niže stihove u slobodnom stihu, kao olovno teške i neutješne riječi, a nekad ih veže nasumičnim rimama, ali obično su te rime namjerno banalne, često i opća mjesta rimovanja, čime stvara jezovit dojam totalne autentičnosti unutar zemljopisnog prostora, kulture i vremena jedne rasute zemlje. Iako njezin tekst odaje dojam vulkanske erupcije ili —ponekad — riganja vlastite utrobe, svaka joj je riječ na svome mjestu i svaka je, da tako kažem, namjerna.
Katkad ona se igra dječjim ili naivističkim perspektivama, pa joj pjesma podsjeti na genijalni Davičov ciklus “Detinjstva”, ponekad biva ćopićevski blesava, da bi odmah zatim, u istoj ili sljedećoj pjesmi, propjevala strahotu i gubitak poput Stojanke majke Knešpoljke. A opet onda, u jednoj od najbolnijih pjesama ove knjige, u kojoj baš pjeva, ali o očevoj pogibiji, kao da se čuje nešto od onog starinskog estradnog glasa Duška Trifunovića:
I znam da bi rek’o da kažem svima,
umrlima, preživjelima:
svako u svojoj živi raci,
u bijelom svijetu žive Bosanci.
U toj je pjesmi, kao i u nekim drugim, Ivančica Đerić na genijalan, brehtovski način spojila laku i gotovo bezbrižnu formu, sa zastrašujućim i razornim sadržajem. Na taj je način napisala niz pjesama uz koje čovjek ne može a da ne zaplače. I onda ih po deseti put čita i opet plače.
Ali nema u ovoj knjizi nikakve bolećivosti, ni prema sebi ni prema drugome, nema lažnih emocija, nema patetike, nema potrebe da se bilo što objasni nekome tko ne razumije, nema uopće potrebe da se objašnjava. Također, u ovoj knjizi nema spisateljske poze, nema vjere u posvećenost onoga što se pisanjem čini, nema vjere u poeziju, ali nema ni mudrovanja nad smislom poezije nakon Auschwitza. Unutra nema ničeg osim velike muke i — čiste, ničim okaljane književnosti.
Miljenko Jergović
05.06.07
Tromuk u nama – Bosanci trče počasni krug, Ivančica Đerić
Vladimir Arsenic
Nije se mnogo pisalo o stozernoj knjizi iz Rendeove edicije Bosanci trce pocasni krug, koja je noseca stoga sto je ime romana Ivancice Deric darivalo ime ediciji. Vreme je i mesto da se ta nepravda ispravi i da se jos jednom pohvale pripovedacka hrabrost i umece bosnjackih autora (iako troje od cetvoro iz pomenute edicije, zivi u iseljenju) u odnosu na vecinu generacijski bliskih autora iz susedne Srbije. Nije tesko pogoditi da u osnovi romana lezi prica o ratu, iako je ona ispricana posredno, kao zbir pripovesti koje je glavna junakinja i naratorka cula od svojih sugradana iz bosanske palanke. Tromuk je svojevrsna bosanska Joknapatofa u kojoj Trojica muce/cute, u kojoj se radaju mitski, veci od zivota, likovi, koji su nekim cudom (poreklom, zar) onesposobljeni za zivot. Poput Edipa, iz Levi-Strosovog tumacenja mita, likovi Danijela, Alena, Mirka i Stefana, vezani su za zemlju iz koje beze, ali nikako ne uspevaju da izvrse konacni egzorcizam i da je kao zloduha isteraju iz sebe. To ne polazi za rukom ni Slavki, naratorki, naturalizovanoj Kanadanki koja u sebi i kroz sebe objedinjuje sve likove romana. Neuspesan pokusaj glavne junakinje da kao predstavnica softverske firme Best Med iskupi i popravi neiskupivu gresku nastalu jednim zarezom i njeno nastojanje da razume zivot svog brata i njegovu ulogu u ratu dva su glavna pripovedna toka koji se putem lirskih asocijacija nebrojeno puta preplicu u romanu. Medutim, njihovo ukrstanje ne vodi nikakvom razresenju. Na koncu, razresenje i nije moguce. Svaki pokusaj prebega iz htonskog/tromuckog sveta u vankuverski svet velikih sekvoja i okeanskog svetla zavrsava se sustinskim porazom. Laz i smrt ne mogu se sakriti ma koliko se to pokusavalo. Cena koju moramo platiti za kusanje voca sa pladnja ne nosi sa sobom samo biblijsku simboliku. Ona je stvarna kao i Tromuk u nama.
Vladimir Arsenic