OD PLATONA DO PLOTUNA 
Početkom devedesetih godina 20. veka, jedna mlada pesnikinja, Ivančica Đerić, putuje u Novi Sad na promociju svoje prve zbirke pesama. Putuje preko Mađarske, iz jednog u drugi kraj zemlje koja se raspada. Kasnije će se vozovi i vlakovi tog putovanja naći zabeleženi u romanu Bosanci Trče Počasni Krug, ali u trenutku kada se dešavaju, kada pesnikinja sedi u kupeu punom zemljaka od kojih to, oficijelnim dekretom istorije, neki više nisu, a neki to naprečac nikada nisu ni bili, počasni krug se još ne nazire. Nazire se samo jedna promenjena stvarnost.
Pesnici su, kao što kaže jedan od njih, Antun Branko Šimić, “čuđenje u svijetu”. I tu su da nas podsete kako zadatak čoveka na Zemlji nije da hoda “malen ispod zvijezda” već da pusti da ga “prožme blaga svjetlost zvijezda.” Životni i umetnički kredo Ivančice Đerić naznačen je već tada u naslovu zbirke prvenca — Otvorenost — i neće se promeniti ni u godinama koje nailaze. Vreme je to kada pošten svet postaje jedna biološki i sociološki ugrožena vrsta. Vreme kada postaje popularno uniziti svoj lični i ljudski i profesionalni status od Platona do plotuna. Takođe, kada svaki pesnik ima izbor: da ućuti ili da ne prećuti, da nestane ili da, naprotiv, ostane ukorenjen u svoju umetničku istinu. Jasno je šta bira ova pesnikinja. Dovoljno je pročitati neke od ključnih ratu posvećenih pesama ove zbirke – Pismo Tati 1993., Djevojke Će Postati Ptice, Soba Prostote, U Bijelom Svijetu Žive Bosanci, da se shvati kako se na posrnuće od Platona do plotuna ne odlučuju svi, niti u njemu vide “svjetlost zvijezda”.
Ali Ivančica Đerić nije samo pesnikinja jednog groznog rata i jedne neiskorenjive tuge malog čoveka koji je njime zdrobljen. Ona je pre svega punokrvan pesnik a ne dokumentarni zapisničar jedne epohe. Kroz pesme o porodici, o sazrevanju jedne mladosti “koja se bori sa svojom snagom », pesme o propasti jednog sistema uverenja — propasti koja se događa jer “neiskorištene mladosti tavore na sve strane” i jer onim svakodnevnim halapljivo preovladava “ širenje klime odustajanja od svega”— Ivančica Đerić prenosi bogatstvo odživljenog iskustva i jednu, pre svega, intimnu priču. Pesničkim tkanjem izdvaja se pesma ‘Ajmo, Salto Mortale. Tu su i Mlijeko Šećer, te Rad Uvijek Daje Rezultate. Od pesama koje govore o traganju koliko za “blagim svjetlom zvijezda” toliko i za ličnom suštinom, nezaobilazne su pesme Svjež Pogled Na Moju Ustajalost, Vaza i Bilje, Deder, Naspider Mi kao i Did Aj Mejk D Rajt Desižns. I naposletku, nemoguće je govoriti o poeziji Ivančice Đerić, a ne pomenuti pesmu koja je utemeljila njen pesnički put. A to je pesma Otvorenost. U stihovima “molila sam da ne odrastem, molila sam da ne budem gruba” veoma jasno se nazire ona blaga svetlost zvezda. Svetlost koja se, sve vreme, bori sa svojom snagom.
Pred Vama je dvadeset godina poezije Ivančice Đerić. Podelite s poštenim svetom!