Bosanci Trče
Počasni
Krug
Odlomak romana
...Spasio
ju je Sadik Ljubavnik. Naišao je, kao od
boga poslan. To je pomislila, – sasvim
tromučki – i nad riječima se iznenadila, kao što se iznenadila da
je s tom mišlju postala Tromučanka i da je Sadik naišao da joj to potvrdi,
i to je naišao kao od boga poslan.
–
Gospođo Josipa – kazao je i raskrilio vrata kupea. – Vi ste? To
ste sigurno Vi?
–
Ja, Sadik. Iz Zagreba. Kući sam krenula. Po Ljubomira. Izvolite sjesti.
Ali
Sadik njuši parizer. Njuši i suze Josipine saputnice.
-Ja
mislim, bolje da pređete kod mene u kupe. Ima mjesta, a i harmonika mi je
tamo, u kupeu.
–
Ponijeli ste harmoniku? Zar Vam je do pjevanja?
Skupio
je usne, kao fildžan.
–
Nije mi do tišine, odgovorio je.
Kod
Sadika, kupe je prazan a sijalica slaba. Točkovi kloparaju. Šume se ježe
pod mjesečinom. Na hodniku, putnici puše i žmirkaju i usput, da prekrate
vrijeme, jedu sendviče, piju sok iz tetrapaka, pjevuše narodnjake ili se
međusobno ućutkuju, ostrašćeno
i kao da se kolju, ne bi li pričali o fudbalu ili o tome ko je kriv.
Ne
mogu da zamislim ni pjevače ni ljude uvrijeđene pjesmom, ni one koji
misle o fudbalskoj bubamari dok svijet postaje džungla u bubnjiću
revolvera, ali mogu da vidim Josipu i njene oči kako diskretno promatraju.
Sve joj liči na dječiji crtež ugljanim štapićima, sjenke ljudi
u sjenkama zgužvanih sakoa, u sjenci neočekivane mađarske noći,
u sjenci Sadika, i njegove harmonike.
–
Naš narod – kazao je, najednom Sadik. –
Nemojte mu šta zamjeriti, Josipa. Takav je naš narod.
–
Kakav, Sadik?
–
Brbljav. Balav. Prijek. Poplašen. Popljačkan. A kad nije: misli da jeste. Jer
kako će drukčije biti? Popižđen
narod, da oprostite. I još: ne bi ni bubamaru da zgazi. Ali ako mu stane pod
čizmu, ako se slučajnost dogodi, ako je vjetar nanese, misli – dužnost
mu je da zgazi. Razumijete. Nije kriv narod nego je bubamara bez kompasa.
I
smije se Sadik, punim zubima.
–
A i mnogo voli da priča naš narod. Šta je bilo i šta će biti i šta
nikada neće biti. Koliko su oni od svih drugih i kako su
drugačiji i kako nikako nisu isti kao oni s kojima su poistovjećeni,
čak i kad nema razlike između njih i onih od kojih se nepobitno, jer
im se tako hoće, razlikuju. Traže razloge, ne da budu nego
da ne budu kao sav svijet.
Josipa
je dotakla harmonikaša.
–
Nemojte tako, Sadik. Nemoguće
je da će ovo dugo potrajati.
–
Nemoguće? – hukće Sadik – Ovo?
Pred
kupeom, dvojica se svađaju o politici. Sadik se hvata harmonike.
–
Sad ću ja Vama nesto otpjevati, gospođo Josipa. Šta biste htjeli da
Vam otpjevam?
Harmonika
se kezi, na Josipu. Nikako da je se, pa čak ni sada, kada je život
prebolovan, otrese. Put putuje Latif-aginica. Sa
jaranom, sa Sadikom.
–
Nešto. Šta god Vam padne na pamet, Sadik. Znaćete Vi.
Ali
Sadik se ne hvata dirki, nego škrguće krupnim, ljubavničkim, zubima.
–
Evo ova dvojica – kazuje – evo ova dva što pričaju o politici. Džaba
pričaju. Meni je to moj dajdža, još kad sam bio mali, sasvim lijepo
objasnio.
–
A što Vam je objasnio?
Sadik
prebire po dirkama. Bolne su, ali slatke, i u Josipe se, na tren, povampiruju
najlon čarape.
–
Učio sam u školi o negativnim brojevima. I sad, Josipa, nikako nisam
razumijevao te negativne brojeve. Da
nečeg nema a da se to računa. A
kada se ne računa, da se ne ne zna šta se posjeduje, i da li se uopšte
posjeduje, i uopšteno, nisam razumio. Dajžda mi je bio profesor, pa sam ga
upitao. I znate li šta je kazao?
–
Što?
–
Veli mi: Negativni brojevi, to ti je kao lijep autobus. A u njemu petoro
ljudi. Kad
sedmoro siđe dvoje uđe, da bi autobus bio prazan. A ova dvojica
– i Sadik diže ruke s harmonike, gadljivo, i klima ka diskutantima na hodniku
– oni to ne vide.
–
Šta ne vide, Sadik?
–
Jedni unutra, druge sele, treći ulaze, bez karte. A
sve to, da isprazne autobus. A Bosna Vam je taj autobus.
Josipa
se nasmijala. Nemoguće je drugačije, sa Sadikom.
–
Ali nismo na autobusu, Sadik. Na
vozu smo. I pun je, ko
oko.
–
Ako, ako, gospođo, Josipa. Neće ni to dugo. Sad ćemo na granicu
pa na carinu, pa da vidite kako izgleda, kako poslije
toga izgleda, to oko.
Rasteže
Sadik harmoniku, i pola pjevuši a pola, i napamet, recituje:
Na
granici Srba i Mađara čeka nas carina pa nas šamara
Otvaraj kofere, skidaj gaće, sve je po naški, sve domaće,
I pobrojavaju oni naše, one što nose crvene pasoše,
A malo namrgode službeno lice kad naši nose putovnice,
I naši, ko naši, kao u ćuzi, puštaju da ih carina guzi,
Ne žele da se gore zakuva dok ih pištoljem carina gruva,
Jer misli putnik, što put svoj plati
neka se carina ne zainati.
I ako ćutim, i ćutnja mi tema,
Živjeće Bosna, bez problema.
Josipa
želi i ne želi da plače. Hvali Sadika, učtivo.
–
Pa vi ste pjesnik, gospodine Sadik.
Odložio
je harmoniku i uzdahnuo.
–
A vi naučnica, gospođo Josipa. U dobrom sam društvu...
Kraj
odlomka
Pocetna
Stranica Knjige
Ivancice Djeric Poezija
©Sadrzaj, Ivancica
Djeric ©Photo, Darko Juvan Kontakt ivancicad@hotmail.com